Notne sisteme ispunjava tradicijom, a tradiciju produbljuje futurizmom. Predstavlja dijamantsku ogrlicu na vratu Balkana i kao takav isijava istančan talenat, produhovljenost i  neobuzdani manifest stilova. Ono što izvodi na sceni, naziva se mentalnim striptizom, te je tako u očima posmatrača gipka linija koja spaja sve tačke opskurnog. Opčinjavajući oganj strasti, zavodljivi interpretator čarobnih sevdalinki – Božo Vrećo.

 

Sevdalinke su deo narodne folkloristike. U kojoj meri žudiš za tim da ostaviš svoj pečat u domenu savremene muzičke tradicije?

Moj život i djelovanje je posve posvećeno muzici koju živim osjećam i stvaram. Ona je već simbioza tradicije i novog vremena jer je preplicem sa raznolikim i netipičnim zvucima i žanrovima koji je tako obogaćuju i upotpunjuju i daju joj novo ruho u kome se osjećam inovativno, oslobođeno i tako i djelujem na ljude koji vole moju glazbu.
Sigurno je da moj autorski rad ostavlja dubok trag i da će jednog dana biti antologija, u to nemam ni najmanje sumnje. Moje je samo da nastavim vrijedno i plodonosno stvarati i pjevati, a to i činim svim srcem.

Da li je ekstravagancija neophodna u savremenom svetu kako bi talenat bio zapažen?

Neophodna je originalnost i sloboda djelovanja, ponašanja i življenja. Ako ste oslobođeni, onda takvu glazbu i stvarate, ako niste, onda je vaša glazba samo reinterpretacija bez duše.
Danas je bitno imati i pokret i stas i glas i harizmu i naprosto, da biste bili unikatni vi morate biti jako talentirani i izbrušeni kroz ovaj posao, biti mudriji od zvijeri oko vas i slijediti svoj pravac i cilj.
Sa ekstravagancijom se rađate, to je negdje pitanje i stila, morate imati hrabrosti za iznijeti svoju ličnost, sa svim što ona jeste i nosi sa sobom, ne samo vizuelno, već i iznutra.

Izvuci jedan dokument iz arhive sećanja na same početke karijere i reci kako si se osećao na prvom javnom nastupu?

Puštao sam da moj glas bude cijelo moje biće. Taj glas, kao dar od Boga, nikada me nije napustio i razočarao. On je uvijek uspio i kamen dotaći i mene spremiti i ohrabriti za sve što dolazi.
U njemu je esencija moje snage.

Da li si stigao tamo kuda si pošao?

Još uvijek idem svojim putem… Nekad su to prečice, nekad zaobilazne staze, al’ i dalje je to moj put, moj ostvaren san i najveća moguća ljubav.

Da ne pevaš sevdalinke, kojim muzičkim žanrom bi se ozbiljno pozabavio?

I dalje bi to bila tradicija Balkana, polifona glazba Balkana, al’ sigurno sa puno elemenata jazz soula bluesa, kao što to činim i sada.
Balkanska glazba je neprocjenjivo blago i uvijek me iznova fascinira.

Koja pesma te rastavlja na stihove?

‘’Mila majko, podigni me malko’’, u izvedbi prekrasne Ksenije Cicvarić, doajena crnogorske sevdalinke i sigurno najljepšeg glasa koji je Crna Gora ikada imala.

Da li bi epoha u kojoj živimo mogla da nosi naziv “feminizam i renesansa“?

Ah, previše je tu pravaca… I šovinizam i renesansa također. Sve je više zla oko nas i sve više osuđivanja, podmetanja, anatemisanja, ugnjetavanja, nasilja, bezakonja i anarhizma, no, srećom, sve sam to nadvisio. Živim u svom zenu daleko iznad sveg ljiga koji ljudski soj moze da napakuje i smisli.
Bavim se svojom umjetnošću i živim svoj život bez da bilo šta i bilo kome podilazim i pripadam. Kada bi više brinuli o sebi i pripadali sebi, manje bi sranja bilo oko nas, al’ naš narod voli da zabada nos u tuđi život i kopa po njemu, jer svoga očigledno nema.

2018. godine održao si “Veče sevdaha“ u Simfoni spejsu na Brodveju. Na kojoj sceni bi želeo da nastupiš, a koja bi premašila nivo Brodveja?

Svaka scena na kojoj nastupam ima historijsku važnost. Sve su to eminentni prostori i na svakoj toj platformi i sceni ja osjećam energiju tog grada, tog naroda i ljubav moje publike koja dolazi.
Koncerti su rasprodati i mene kao arheologa fasciniraju tvrđave, sakralni objekti u kojima nastupam, jer u svim tim prostorima ja pronalazim djelić sebe kroz vijekove i epohe.
Svaki uspješan koncert na kome se vraćam po tri puta na bis, beskrajno je vrijedan i ljudi su ti koji su bitniji i od najposebnijeg mjesta. Nekad je to intiman koncert za 300 ljudi a nekada za 3000, a na meni je da budem ljubav i dam cijelog sebe.

Da li kao umetnik ispunjavaš isključivo svoja očekivanja ili praviš ustupke publici prilikom stvaranja?

Stvaram glazbu koja se meni prvestveno dopada i dotiče me. Autobiografski djelujem na stvaranje i tekstova i glazbe i to me čini sretnim i jakim i posebnim u moru repliciranja i mehanički iskrivljenih glasova. Slijedim svoje srce, a ono nepogrešivo dotiče srca moje publike. Mi smo jedno!

Da li vrhunska umetnost pristaje na kompromise?

Da ako je to nešto sto je vrijedno i ima smisla. Obično se na glupave kompromise pristaje zbog novaca, jer ljudi vrlo često postaju gramzivi i u novcu pronalaze svog idola i za novac će sve učiniti. No, to nije moja priča… Živim od svoje umjetnosti, al’ ne po svaku cijenu i ne preko tuđih leđa. Nikada ne bih snimio nešto u čemu se ne pronalazim, ma koliko novaca da je u pitanju. Ja stvaram umjetnost, a ne komercijalnu povraćku i biram svoje suradnike baš po tom modusu. Mene nadobudni kreteni ne zanimaju.

Gde bi danas bio centar kulture na Balkanu, a gde kulturološka periferija?

Teško je reći, oscilacije postoje al’ Beograd je i dalje grad koji cijeni prave stvari daleko ispred svih.
Uvijek me iznenadi koliko me vole i u Podgorici, Zagrebu, Ljubljani i naravno Sarajevu.

Koja kap ti je prelila maštu?

Kada radim tri projekta odjednom, čitam dvije knjige na dan i zaljubljen sam u dvije osobe istovremeno.

Osećaš li se kao da odaješ počast našim precima, na taj način što oživljavaš vrlo značajan, ali izumrli melos?

Itekako! Sve što činim, činim sa pijetetom na minula vremena i doajene koji su ostavili trag i puno toga započeli i otvorili kao moguće za dalja pokolenja. Negdje se ja itekako tekstualno oslanjam na stvaranje prvih sevdalinki pod utjecajem sefardskih svadbenih pjesmi, ezana u islamu i vizantijskog pojanja kod pravoslavaca. Sve je to negdje mene isklesalo i formiralo moju interpretaciju i uticalo da se moja dualnost razvije i zaokruži i ispuni cjelinu koja je nekoć bila dogma.

Ko su današnji kredibilitetni muzički kritičari?

Danas živimo u svijetu gdje je kritika data svima i svakome, no ja slušam sebe i svoju publiku. To je dovoljno ako vjerujete u svoj rad i volite to što pjevate i stvarate, onda će i ljudi koji se bave kritikom kao svojom profesijom pričati o vama sa poštovanjem. Uvijek je bilo – pusti da tvoja djela pričaju o tebi,
ja se rukovodim time i oko sebe imam muzičare koji su također svjetskog glasa i uvijek žele surađivati sa mnom, to valjda sve govori.

Jesi li ikada primio telefonski poziv koji ti je promenio život?

Svaki put kad mi moji bookeri koji pregovaraju koncerte jave za neki sjajan koncert, moj trenutak i dan i život se promjeni i to mi izmami osmijeh. Ja živim za svoju umjetnost i ništa me drugo ne interesuje.

Smatraš li da je ‘jedinstvenost’ usamljeničko prokletstvo?

Volim svoju izolaciju. Smatram da određena žrtva po pitanju stvaranja i osame itekako utiče na bolju produktivnost, smirenost i fokusiranost na važno. No, ja sam svoju samoću izabrao, nije mi nametnuta.
U njoj pronalazim odgovore na sva moja pitanja i mogu nesmetano skladati i pisati i maštati.

Balkansko čelo odavno je udario loše bačen kulturološki bumerang. Koji moždani centar nam je najviše oštećen?

Balkan je takav da u sebi nosi nemir vjekovima unazad, i uvijek će tako biti, al’ zato i jeste takva muzika, takav narod, takav temperament, takva kakofonija i savršena harmonija emocija i rasula na tom tlu.
Ja sam ipak optimist po pitanju kulture, uvijek se desi preobrat, uvijek nešto vrijedno se izmigolji i zasija.
Balkanska umjetnost jeste deo svjetske kulturne baštine i vjerujem da će tako i biti, mozda čak i više s godinama koje dolaze. Vjerujem u stvaranje, a onaj koji stvara, on može sve…

Da li si dokaz da su zvezde u grudima, a ne nebu?

Čista duša sija jače od najsjajnije zvijezde,
zato pustite da vaša duša sija umjesto riječi.